Želite da vidite još?

Ulogujte se
Nemate nalog? Registrujte se

Ćaskanja iz dečije bolnice na odeljenju za hirurgiju

Od juče do danas, imam neke informacije iz čavrljanja sa nekom povređenom decom, a najbitnije za pažnju su:
1. momak od 17 godina vozi BMW od svoje 13. godine, skida nalepnicu za početnike da ga ,,ne provale panduri“, vozi i po auto-putu, kako kaže ,,ne brže od 130“. Slupao je kola i sebe, na svu sreću nije nekog drugog, ne planira da prestane sa bahatom vožnjom jer ,,obožava BMW“. Nisam upućena u to da li su roditelji dobili prijavu CZSR-u zbog ovoga, a smatram da bi trebalo i toj ustanovi i MUP-u. Načula sam, ali je neprovereno, da taj i takav maloletni momak ima čak i svoje dete. Šokirana sam.
2. dečak od oko 16 godina poželeo je da farba kosu, otišao kod frizera, spržila mu se ne samo kosa, nego i glava od, pretpostavka je, alergije na hidrogen.
3. dečak od 11 godina se pentrao po vagonima voza, valjda mislio da ako može onaj u amerskom akcionom filmu, onda može svako… i spržila ga je struja po telu.
4. dečak od 4. godine izgoreo obe ruke i trup upavši u kotao sa čvarcima u toku svinjokolja usled nepažnje odraslih u okolini.
5. dečak od 17. godina je u besu pesničio zid, stradala ruka jer je bes bio prejak, a zid pretvrd.
Ovih 5 vrsta opasnih povreda su posledica i nepažnje odraslih i dečijeg bahaćenja.

Osim roditeljske pažnje i redovnih opomena i zastrašivanja posledicama rizičnog ponašanja, u životu mi je veoma pomogla i jedna stara slikovnica, velika, četvrtasta, štampana u SFRJ sa ilustracijama koje su me pre štrecale, a sada sam tu knjigu dala svom detetu da se štrecne na vreme.
Knjige te vrste nisam viđala skoro u knjižarama među onim raznim kičerajem od slikovnica kakve se sada nude prepune trivijalne tematike i kitnjastog pakovanja u nalepnice, šljokice, resice i pozlaćenu plastiku.
Bilo knjiga o opasnostima ili ne bilo, roditeljska dužnost nije samo da paze na decu, nego i da nauče decu kako da sama paze na sebe, a to mogu učiniti ne samo upozoravanjem na vrste opasnosti, nego i na posledice pa i najgore posledice. Često roditelji neosnovano brinu kako da upozore dete na posledice rizičnog ponašanja, a da ne traumiraju dete takvim saznanjima. Zato je bitno znati da se deca neće istraumirati ni zastrašujućim posledicama ako o njima saznaju, nego samo ako ih dožive.

Npr. pustila sam Mili da vidi na Jutjubu kako se strada od izazova ,,pentranje na…“ Naravno da je doživela šok, naravno da se prepala snimaka, naravno da je loše spavala te noći, ali naravno da nikada posle toga ne bi nasela na izazove pentranja po zgradama. Prikazala sam joj i posledice maloletničke trudnoće, posledice drogiranja, posledice neodržavanja higijene, najgore posledice grickanja noktiju i okobolne posledice igranja sa raznim opasnim materijama, vožnje sa budalama za volanom, nesmotrenog pretrčavanja ulice, nepoznavanja životinjskih instikata u kontaktu sa njima… Internet je čudo, svega ima za prepasti se… koliko ima lepog sadržaja, toliko isto se može naći i gadnog, ali upozoravajućeg i samim tim korisnog. Ne smatram da je moje dete istraumirano upozorenjima, štaviše, prenosi svoje vizuelne utiske drugima kao da je odrasli pedagog, a ne kao isprepadana klinka.

Ok, mogla sam ja samo da pričam o opasnostima, možda i jesam dovoljno rečita da opišem užase, a možda i nisam. To kako će dete primiti nečiju, pa i roditeljsku priču o nečemu, upitno je bez obzira na poverenje između roditelja i deteta. Jednostavno, ne mogu biti sigurna da bi se užas nečega toliko precizno mogao opisati rečima da bi dete u to poverovalo čak i meni, roditelju. Npr. ja mogu do prekosutra da tupim da su droge opasne i da narkomani propadnu brzo i u telu i umno i posle umru, ali kada me dete pogleda, prvo što joj padne napamet: ,,Hm, kako možeš ti to da tvrdiš kad nisi narkoman?“ I tako za svaku temu, dete, pogotovo u pubertetu, za sve roditeljske reči može naći izgovor za neverovanje tipa: ,,Ma, otkud bi mama to znala kada nije doživela…“ Prikaz tuđih realnih iskustava (na svu sreću tuđih), vizuelni materijal i sl. sve je to nešto što detetu dođe kao nešto čvršći dokaz o tome da roditelj upozoravanjem ne drami, ne nagađa bezveze, ne preteruje.

Uz prikaze tuđih iskustava, vrlo je bitno, ako imate sopstveno iskustvo rizičnog ponašanja da i na to upozorite dete. Npr. meni je skakanje u vodu, bilo koju vodu sa bilo koje visine, bio glavni mladalački hir. Sreća pa sam ostala živa uz sve to. Pa ni slučajno nisam izostavila i te sopstvene horore iz upozorenja detetu: od predubokog zaranjanja kada se gubi i dah i orijentacija u tamnim dubinama vode, zatim neočekivane ,,daske“ sa ogromne stene jer nisam u trenutku odlučila hoću li na noge da skočim ili na glavu pa sve do ogromne letve koju sam samo slučajno omašila glavom dok je plovila na površini vode i do onog kada se voda povukla, a ja ,,zaronila“ bradom i grudima u kamenje, naravno, ožiljke sam joj pokazala da vidi da nije lepo nosati uspomenu na skok u kamenje. Pa i takvim igrama istine dete može da shvati da je puka sreća preživeti glupiranja npr. ovakve vrste. Uz sve to, opet je internet pružio konačan ,,dokaz“ opasnosti pri skakanju kojekako u koješta i to snimkom iskusnog skakača koji je stradao u Drini pre par godina.

Upozorite svoju decu na opasne posledice rizičnog ponašanja i sve to bez ikakvog zazora od sadržaja tih upozorenja jer dečije oči i uši mnogo lakše trpe upozoravajući šok, nego eventualno bolove, trajna oštećenja svog tela, psihološke traume i ostale posledice nakon što se zalete u neko rizično ponašanje.