Želite da vidite još?

Ulogujte se
Nemate nalog? Registrujte se
Podeli ovo

Profesor Grbić

Nemam pojma da li je umro ili je živ jer kladovske informacije čak i na relaciji život-smrt uvek valja proveriti pre poverovanja.

Sećam se kada su nam svi stariji đaci, pred polazak u peti razred, govorili da kod njega nema petica i da budemo srećni ako dobijemo trojku na pismenom. Mogla sam se pomiriti sa tim da nemam peticu iz nekog drugog predmeta, ali iz srpskog, neee!

Posle sve te pred-drame u vezi sa srpskim i Grbićevim kriterijumima, ipak sam kod njega imala petice, ali i tri niže ocene koje još uvek pamtim u ,,baš mi krivo, sama sam kriva’’ moždanoj pregradi.
Jednu trojku sam dobila zbog sastava na temu: ,,Najsmešniji događaj u toku proteklog zimskog raspusta’’. Niko nije dobio peticu, ali je bilo četvorki. Pogledam sastav, nigde crvenog mastila osim trojke i potpisa na kraju. Pogledam nečiji sastav koji je ocenjen četvorkom, bar pet pravopisnih, stilskih pa čak i gramatičkih grešaka i četvorka na kraju. Pročitam sastav koji je dobio četvorku, dosadan, krene da mi radi živac zbog nepravde. Ok, i moj sastav mi je bio dosadan, ali i raspust je bio dosadan pa kako da ne bude i sastav, ali zašto tri, a ne četiri?
Pobunim se: ,,Zašto ste mene ocenili trojkom, a nemam grešaka, a sastav koji ste ocenili četvorkom ima grešaka i ipak je četvorka?’’ Da sam bila vise tužna nego besna, možda bih i zaplakala, ali sam ipak bila više besna pa su suze izostale, a zubi se stisli, usta takođe, a nos mi se zbrčkao u čekanju argumentovanog odgovora na moje pitanje.
Odgovara Grbić: ,,Dobila si trojku jer me nisi zasmejala. Šta je ovde smešno? Meni nije smešno. Možda je Bogiću smešno, ali Bogić te ne ocenjuje. Mene treba da zasmeješ. Bila bi i dvojka da ni Bogiću nije smešno.“ Inače, Bogić je imao čistog keca, jedva sricao srpski. Sedeli smo zajedno u klupi po naredbi profesora da bi Bogiću, kako je Grbić procenio, bilo lakše. Ipak, Bogiću nikada ništa nije bilo dovoljno lako. Dobra dušica taj Bogić jedva je uspevao da prepiše sa table mojom ili Natašinom rukom a svojom skoro ni tri slova, sav je bio spor, svi samoglasnici su mu zvučali kao glas o. Čistiju dušicu, pogubljenije, a zahvalnije biće ne sretoh u životu ni pre ni kasnije.
Nego, nisam se dala pokolebati: ,,A kao zasmejao Vas je sastav koji je ocenjen četvorkom?’’
Grbić: ,,Nije ni taj smešan, ali u njemu bar ima grešaka. U tvom nema grešaka i ako možeš da napišeš sastav bez grešaka, onda možeš i da me zasmeješ, a nisi.To znači da je ovaj sa četvorkom hteo da me zasmeje, ali nije umeo, a ti se nisi ni potrudila, a da jesi, umela bi. Ima li još pitanja?’’
Ja: ,,Nema. Mogu li ponovo da pišem?’’
Grbić: ,,Piši, ali onda dobijaš drugu ocenu, a ne briše se prva.’’
Ja: ,,E, onda neću ni da pišem.’’
Grbić: ,,Dobro.’’
Ja, u sebi: ,,Crkni.’’
Grbić: ,,Bolje da pišeš, nego da me psuješ.’’
Ja: ,,Nisam Vas psovala.’’
Grbić: ,,To što ti to nisi izjavila, ne znači da nisi.’’
Ja: ,,Niste fer.’’
Grbić: ,,Idi, žali se direktoru.’’
Nikada vise posle toga nisam dobila ocenu manju od pet; ne zato što se uplašio od žalbi direktoru (koje, uzgred budi rečeno, nisu ni postojale u ona dobra predemonkratska vremena), nego zato što sam pisala svaki sastav nadrkano inatno čitajući ga dvadeset i više puta, prepravljajući svaku greškicu i čitajući svaku rečenicu pojedinačno još dvadeset i nešto puta uz redovnu kontrolnu misao: ,,Da li je ova rečenica činjenica? Da li je ova rečenica pretpostavka? Ako je pretpostavka, da li je u formi pretpostavke? Da li je ova rečenica neka nova ideja ili je kliše? Da li je ovo Grbiću dovoljno informativno? Da li je ovo Grbiću dovoljno zanimljivo? Da li bi ovo moglo Grbiću biti iritantno? Da li je ova rečenica ponavljanje prethodno rečenog na drugi način? Da li je ova reč suvišna, da li neka precizirajuća reč nedostaje? Da li ovo jeste, da li ono nije…? Da li je tuđica neophodna ili postoji odgovarajuća srpska reč? Da li se ove dve rečenice pravilno nadovezuju ili postoji logička rupa…’’

Evo je logička rupa… upravo ovde.

Imala sam i jednu četvorku pre one trojke, iz sastava koji je bio domaći zadatak. Bila je problem jedna materijalna greška u vezi sa Kladovom. Pročitala je sastav neka rođaka koja predaje srpski i rekla mi da ispravim: ,,tamo gde su vetrovi cesti’’ u ,,tamo gde vetrovi neprestano duvaju“. Ja je poslušam i ispravim. Zajebem se. Trebalo je da stoji bar ,,tamo gde vetrovi često duvaju“. ,,Neprestano’’, svašta. Da mi to nije predložila nastavnica srpskog pa i da dovedem u pitanje, ali ovako, prihvatila sam to kao ispravno iako mi je prilično zaparalo uvce. Naravno, Grbić je to podvukao duplom crvenom i krupnim slovima napisao ,,Materijalna greška!’’ Naravno, ocena manje za materijalnu grešku. Materijalna greška je opasna greška. To je izlaganje neistine, svaka neistina dovodi do niže ocene pa sad ti četiri puta slaži i eto keca, jedna laž = četvorka. Korektno. Nema rasprave.

Najteže mi je pala četvorka iz padeža u koju je prepravio prethodnu peticu na kontrolnom jer sam se polakomila na: ,,Ako uradiš jednu dodatnu rečenicu tačno, dobićeš dve petice, a ako je ne uradiš, umesto petice sa kontrolnog ti upisujem četvorku. Odluči.“ Mislim se mislim, prilika za duplu peticu iz srpskog kod Grbića, čoveče, pa to se ne propušta. Odlučim da se oprobam u bonus rečenici: ,,Postao je (savetnik) svoga gospodara.’’ Vrtela, vrtela svih sedam padeža, nešto mi ne zvuče dobro, ma nije moguće da je fora u akuzativ jednako nominativ, ali ‘ajd, ostavim tako i promašim. ,,Postao je savetnik svoga gospodara.“ Nije valjalo. Trebalo je da bude: ,,Postao je savetnikOM svoga gospodara.“ Za taj instrumental tada nisam znala. Pu, usrah kontrolni bezveze, mjkmustaru! 

Posle su mi srpski predavale neke druge dve. Sa njima je bilo prelako. Promašim temu jer mi se ne sviđa tema, dobijem pet jer im se sviđa napisano.
Na fakultetu, u drugoj godini, kod one Vasićke koja je toliko tiho govorila da ju je lakše bilo ne slušati, nego čuti, prelistala sam na Štrandu za dva popodneva skripte koje sam uzajmila od nekog, time praktično obnovila gradivo iz osnovne po Grbićevom vanplanu i vanprogramu i dobila devetku.
Zahvalna sam mu što je bio zakeralo, sitničar, namćor i što je mnogo, mnogo voleo srpski jezik ili još uvek voli srpski ako je umro samo u kladovskom rekla-kazala. Živ ili mrtav, opismenio je, milom ili silom, decu iz istočnosrpske palanke gde je ,,jer je je’ l, a je’ l je jer’’ ostalo samo kod onih kojima nije predavao i možda samo kod nekih tihih ,,bogića’’ koji su svakako genezom predodređeni da samo ćute i rade.

Nešto se mislim, ako je Grbić živ, nadam se da ne čita po Fejsbukovcu i Tviterani jer ako tu i tamo čita, samo će kratko opsovati sa: ,,Boga mu šest!’’ i umreće od frustracije što ne može sav taj novonastali haos u novosrpskom da dovede u pređašnji red.
A ako je ipak umro, slava mu. Pismeni mu palimo sveću.

Ostali tekstovi